19.03.2011. | 11:31
DIO MJEŠTANA DUGOPOLJA OGORČEN JE ZAJEDNIČKIM SPOMENIKOM SVIM ŽRTVAMA DRUGOG SVJETSKOG RATA
Bio jednom caudillo, generalisimo Francisco Franco, posljednji europski fašist na vlasti. Kad je 1975. umro, Europa je odahnula, nadajući se da su s njim umrle i njegove ideje, poput one o zajedničkoj kosturnici za mrtve frankiste i mrtve republikance, u ime tzv. „španjolske pomirbe“.
Dvadeset godina nakon njegove smrti jedan je drugi europski državnik, generalFrancisco Tuđman, poželio tu ideju ostvariti u Jasenovcu, u ime tzv. „hrvatske pomirbe“, na način da izgradi zajedničko spomen-groblje partizanima i ustašama, bez obzira što ovi prvi u Jasenovcu bijahu isključivo žrtve, a ovi drugi isključivo krvnici. Kad je 1999. umro, Europa je odahnula, nadajući se da će ideje o miješanju kostiju ubojica i žrtava ostati zakopane u 20. stoljeću.
 |
| Ivan Caktaš :”Bilo je 77 imena poginulih partizana, a ja im kažem, aj pokažite mi jednog od njih ko je bio komunist” |
No, jedanaest godina nakon njegove smrti jedan je općinski načelnik u Hrvatskoj tu ideju ostvario. Zlatko Ževrnja, HDZ-ov načelnik Dugopolja, lani je zajedničku spomen-ploču s imenima poginulih partizana (njih 77) i civilnih žrtava fašizma (njih 132) uklonio iz središta Dugopolja – gdje je stajala desetljećima – te umjesto nje, a sve u ime Tuđmanove „hrvatske pomirbe“, na mjesnom groblju napravio zajednički spomenik svim mještanima poginulima u Drugom svjetskom ratu, neovisno na kojoj su strani i od čije ruke poginuli.
- Evo, čitaj! - veli nam mještanin Ivan Caktaš (65), i sâm naglas čita poruku sa spomenika: – Veli ovako: „Ovo spomen obilježje Dugopoljcima žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća podigoše mještani Dugopolja.“ Vidiš, piše „žrtvama“. A kojim žrtvama? Znači, nema ustaša, nema četnika, nema Nijemaca i Talijana, nego samo žrtve. Spomenik mora imati edukativnu vrijednost za buduća pokoljenja, a šta ima ovaj spomenik? Šta mladi mogu naučit iz ovog spomenika? Da su svi isti, i fašisti i antifašisti, odnosno da se uopće ne zna tko je tko.
Brisanje antifašizma
Naš sugovornik tvrdi da je jedini cilj ovog općinskog projekta bio brisanje antifašizma.
- Ova država po Ustavu počiva na tekovinama antifašizma i na tekovinama Domovinskog rata. A ne piše u Ustavu da je Hrvatska nastala na tekovinama ustaštva i fašizma. Zato oni znaju da ne mogu podići spomenik ustašama, pa su našli način da bar eliminiraju spomenik antifašistima – uvjeren je Caktaš.
Na dugopoljskom spomeniku imena poginulih navedena su abecednim redom, samo s godinom rođenja i smrti. Tako su se na jednom mjestu našli mrtvi partizani i mrtvi ustaše, žrtve fašizma i sluge fašizma, a ima i luđih stvari.
- Tu ima imena ljudi koji su ubili civile, čija se imena također nalaze na ploči – priča Caktaš. - Evo, pogledaj ovo ime. Nemoj ga zapisat, jer nisu njegova dica i unuci krivi, ali ovi čovik je ubijen u Bleiburgu, a prije toga je u ratu ubio dvojicu ljudi iz mista, i sad su sva tri imena na istoj ploči. Pa di to ima? I ovo šta piše „poraće“. Pa ovo je većina ljudi ubijena 1942. i 1943., ne znam ima li iko ubijen nakon 1945.
I doista, inspekcijom spomen-obilježja među 400-ak navedenih imena nalazimo svega petoricu kojima su kao godine smrti navedene one nakon 1945. (od 1946. do 1948.), a među njima i jednog 11-godišnjeg dječaka. Kad bi čovjek htio doznati više o sudbini tog dječaka, npr. čija je bio žrtva, iz spomen-obilježja ne bi doznao ništa, osim da se dječak zvao Ivan Balić, da mu se otac zvao Mate i da je rođen 1935., a umro 1946. godine.
Ulica žrtava popa Karamana
- Na staroj spomen-ploči bilo je 77 imena poginulih partizana, a oni stalno govore da su to komunisti i jugokomunisti. A ja kažem: „Aj pokažite mi jednog od njih ko je bio komunist.“ To su bili seljaci iz Dugopolja koji su išli u partizane.
Zašto su se oni s puškom borili, i protiv koga? Koga se to mi plašimo, pa ne smijemo reći da smo se borili protiv nepozvanih talijanskih fašista, njemačkih nacista i njihovih domaćih slugu ustaša i četnika? – ogorčen je Caktaš.
Jure Perišić (81) pokazuje nam kuću u kojoj su Talijani 1942. ubili njegova oca. Desetak metara dalje je kuća u kojoj su Nijemci i ustaše 1943. zapalili 11 živih ljudi, među njima i Jurinu majku, brata i sestru.
- Moj ćaća nije bio za komuniste, nego za Radićev HSS. A ja sam vidio ko je doveo Talijane koji su mi ubili ćaću.
- Tko? - pitamo.
- Jedan naš čovik - kaže Jure, ne želeći precizirati o kome se radi. – I sad su ljudi koji su doveli te Talijane i Nijemce isto na toj ploči, skupa s mojim mrtvima koje su ti Talijani i Nijemci ubili.
- Pa kako to doživljavate?
- Pa to mi je muka, ja sam njima u Općini u oči reka da to ne iđe. A meni načelnik Ževrnja kaže: „Kad bi mi to razdvojili, neko bi razbija ili išara partizansku ploču.“ A šta ja znam bi li razbili, ili ne bi.
Jure nam potom priča kako je od načelnika tražio da se barem ulica u kojoj su 1942. i 1943. ubijeni njegovi najbliži nazove „Ulica žrtava fašizma“, ali je taj prijedlog odbijen. Zato u Dugopolju svoju ulicu ima katolički pop Šimun Karaman, za kojeg nam naši sugovornici tvrde da je prokazivao domaće antifašiste Talijanima, koji bi ih potom likvidirali.
‘Nemam riči za reć’
- Mog oca i dida ubili su 1942. Nijemci – uključuje se u razgovor i Anka Čipčić (71). – A sad su moj otac i did na istoj ploči s onima šta su bili s Nijemcima. Ja nemam riči za reć.
- A šta čovik tu more kad je vlast u njih, oni su napravili šta su odredili napravit – ubacuje se i Antica Caktaš (83), kojoj je brat poginuo u partizanma, dok su joj oca 1942. ubili Talijani. – Šta ću ti reć? Komšija ti je, a komšija ti ubio ćaću.
- Kako mislite? – pitamo.
- On je moga oca zvao ujcom i onda ga izda Talijanima, i sad je njegovo ime na ploči skupa s mojim ocem. Pa kako to more bit? A bija je tu i jedan pop Karaman, koji je Talijanima posla spisak s imenima, i Talijani su po tom spisku odvodili i ubijali ljude – priča Antica.
- To je taj pop šta danas ima ulicu u Dugopolju, njega su kasnije ubili partizani – objašnjava mi Ivan.
- Ma ko ima ulicu? – iznenađeno pita Antica.
- Taj pop Karaman – tumači joj Ivan. - To ti je ova ulica doli...
- U ime Oca i Sina i Duha Svetog, nisam ni znala – krsti se starica. – Pa kako taj pop može imat ulicu? O, Bože, ma ja ne mogu sebi doć šta on ima ulicu u našem Dugopolju.
- Mislite da nije zaslužio? – pitamo staricu.
- Ma kako je zaslužio, napravio je spisak ljudi i posla ljude u smrt – čudi se Antica, ne može vjerovati što čuje.
Ivan opet preuzima riječ, veli da nitko u Dugopolju nije protiv premještanja ploče, niti protiv obilježavanja svih žrtava, ali ne tako da budu pomiješani ubojice i žrtve.
- Postavimo spomenik svima, s time se slažem, ali ne na ovaj način, kojim se briše ono najsvetije: zašto su se dugopoljski antifašisti borili, protiv koga i uz koga, i zašto su žrtvovali svoje živote. Zar to nije najobičnije bogohuljenje i krivotvorenje povijesne istine? – pita se Ivan.
- Da se zna ko je poginija u partizanima, a ko u ustašama – zaključuje Antica. – Pa nije to isto!
Нема коментара:
Постави коментар